Ispitivanje kalibracije: Mjerači protoka se kalibriraju korištenjem standardnih uređaja za protok (kao što su standardne metode mjerenja, gravimetrijske metode, volumetrijske metode, itd.) kako bi se osiguralo da njihova točnost mjerenja zadovoljava specificirane zahtjeve. Na primjer, kada se koristi gravimetrijska metoda, tekućina se skuplja i važe pri određenom protoku (npr. 10–100 L/min) kako bi se izračunalo odstupanje između stvarnog protoka i prikazanog protoka.
Ispitivanje ponovljivosti: Ista brzina protoka mjeri se više puta pod istim uvjetima kako bi se izračunao stupanj disperzije među rezultatima mjerenja. Pogreška ponovljivosti trebala bi biti manja od ±0,5% nazivne vrijednosti mjerača protoka.
Ispitivanje linearnosti: Izlaz mjerača protoka testira se na različitim točkama protoka (npr. 20%, 50% i 80% pune skale) kako bi se analizirala njegova linearnost. Tipičnu pogrešku linearnosti treba održavati unutar ±1%.
Ispitivanje gubitka tlaka: Mjeri se razlika tlaka između ulaza i izlaza mjerača protoka kako bi se procijenio njegov utjecaj na cjelokupni sustav. Na primjer, gubitak tlaka za mjerače protoka plina pri njihovom nazivnom protoku obično mora biti manji od 10 kPa.
Ispitivanje prilagodljivosti okolišu: Ovo uključuje ispitivanje tolerancije na temperaturu (–20 stupnjeva do 60 stupnjeva), toleranciju na vlagu (10% do 90% RH) i otpornost na vibracije kako bi se osiguralo da mjerač protoka može raditi stabilno čak i u teškim uvjetima okoline.
Ispitivanje vremena odziva: Dinamička brzina odziva mjerača protoka testira se izlaganjem postupnoj promjeni brzine protoka; za industrijske{0}}mjerače protoka, vrijeme odziva obično mora biti manje od 100 ms.
Dugoročno -testiranje stabilnosti: uređaj radi kontinuirano u razdoblju duljem od 30 dana za praćenje pomaka-nulte točke i pomaka raspona; veličina takvog pomaka trebala bi ostati unutar ±0,2% mjesečno.
